Grom u njedrima Igmana - Čedomir Domuz Bato

Rođen je u kućici pored pruge i ceste što vodi od Sarajeva do Mostara, u mjestu Binježevo, 30.3.1960. godine kao prvi sin oca Stojke i majke Desanke, Tanasije Domuz. Već godinu dana kasnije Tanasije dobija i mlađeg brata Čedomira. Mala kuća, koje danas više nema, u kojoj su djetinstvo proveli Tanasije i Čedomir vidjela je mnogo sreće i tuge, ali vrijedni radnički roditelji trudili su se da svoju djecu odgoje da budu ljudi, u duhu bratstva i jedinstva sa svojim komšijama i prijateljima.

Svoja prva znanja učio je u osnovnoj školi Blažuj, a kasnije u školi u Hadžićima gdje, kako kaže Idriz Hodžić u svojoj knjizi: „Od kose tanke i uspravne debele linije, od množina i skupova koji su bili vizuelna zamjena za brojke, od orijentacije u vremenu i prostoru, preko prvih ‘naučnih’ spoznaja o prirodi i društvu, kroz fiskulturne vježbe i igre, muzičko i likovno obrazovanje i vaspitanje, Tanasije je ulazio u svijet pismenosti, otkrivajući tako kružnu liniju svojih spoznaja, čiji se radijus, iz godine u godinu, stalno povećavao. Tu je utvrđena osnova njegovog obrazovanja i proširena granica njegovog porodičnog vaspitanja.„

Srednju školu za unutrašnje poslove u Sarajevu, na Vracama, upisao je sa nepunih 15 godina, a prvu svoju službu kao milicioner dobio je sa nepunih 18 godina u Mostaru. Nedugo nakon toga porodicu Domuz zadesila je teška tragedija. Tokom izgradnje jednog od blokova Alipašinog polja u Sarajevu, desila se nesreća u kojoj je smrtno stradao građevinski radnik Stojko Domuz, otac Čedomira i Tanasija, a nepunih 15 dana kasnije, u Binježevu, nedaleko od porodične kuće mladi sedamnaestogodišnji Čedomir smrtno je stradao u saobraćajnoj nesreći. Tako su Desanka i Tanasije u 15 dana zauvijek izgubili dva člana svoje porodice. Ova nezapamćena tragedija, gubitak oca i brata u tako kratkom vremenu, toliko je potresla mladog Tanasija, da je iz ljubavi i boli prema izgubljenom bratu odlučio da uzme njegovo ime i baš sa tim bratovim imenom, Čedomir ulazi u historiju svoje zemlje.

Sjećanje na brata nije ga ostavljalo ni u najtežim trenutcima samoće i tuge. Sjetio se djevojke koju je često spominjao njegov brat, mlade Vesne, kćerke teta Slavice, koja se družila sa njihovom majkom Desankom. Često mu je brat opisivao njenu ljepotu i uvijek govorio kako je to djevojka za njega i kako želi da ih upozna. Nošen bratovim riječima, Čedomir je insistirao da je upozna. Onog trenutka kada ju je ugledao, bila je to ljubav na prvi pogled, obostrana. Od tog trenutka rijetko kad su se razdvajali i zbog te ljubavi ubrzo je Čedomir zatražio i službeni premještaj iz Mostara za Sarajevo, gdje je nakon nekoliko službi svoje mjesto našao u Opštinskom sekretrijatu za unutrašnje poslove Novi Grad Sarajevo, i tako započeo zajednički život sa izabranicom svoga srca. 1990. godine, zbog niza zdravstvenih problema, Čedomir je premješten da radi u Hadžiće.

Čedo je bio čovjek koji je uživao u druženjima. Bio je strastveni lovac i ribolovac, opuštao ga je boravak u prirodi i druženje sa prijateljima i kolegama. Sa Vesnom je dobio dvoje djece, sina Tea i kćerku Sanju. Taman kad je život počeo da dobiva jedan lijep tok, kada su novim rođenjima rane porodice Domuz počele da zarastaju, Čedomir je shvatio da se sprema nova tragedija, ali ovaj put nad cijelim njegovim komšilukom, nad njegovim prijateljima, nad građanima Bosne i Hercegovine.