Grom u njedrima Igmana - Čedomir Domuz Bato

Ovdje možete pronaći sve informacije i materijale vezane za rad udruženja "Grom u njedrima Igmana"

Čedin ratni put

Vođen idejom bratstva i jedinstva, pravde i poštenja, ali i duboko izrevoltiran tadašnjom velikosrpskom politikom koja je širila propagandu mržnje i separatizma među narodima u Bosni i Hercegovini, Čedo je u podjeli policije u Hadžićima na ‘srpsku i muslimansku’ stao na stranu ‘muslimankse’ grupe. To je bila njegova pobuna protiv podijela, protiv nepravde i rušenja temelja zajedničkog života. Na njegovu odluku, osim revolta, uticala je uveliko i njegova intuicija kao i saznanja i slutnje o tome šta tadašnja JNA sprema da uradi nesrpskom stanovništvu u našoj zemlji.

Prije samog izlaska na Igman, učestvovao je u nekoliko izviđačkh akcija, na osnovu kojih je zaključeno da je ključno zauzeti igmanski plato i učvrstiti položaje oko Sarajeva. Za taj zadatak prvi su se javili Čedo i njegov kolega Šehić Nihad – Šeha, koji su sa rezervnim sastavom milicije prvi iz pravca Hadžića, preko Lokava izašli na Igman, a u cilju spajanja sa Rezervnim sastavom milicije Trnova koji su predvođeni Mirzom Vatrićem zauzeli Grkaricu i sa jedinicom TO iz Hrasnice, da bi se na tom rejonu obezbjedio slobodan prolaz prema Sarajevu. Nakon susreta sa trnovskim borcima kod hotela ‘Borik’ uputili su se prema Brezovači, gdje su Čedo i Šeha odlučili da se razdvoje, da Čedo ostane sa jednom grupom na Brezovači, a da se Šeha vrati na Mrazište. Tu ugovaraju svoja kodna imena – ‘munja’ za Šehu, a ‘ grom’ za Čedu. Tako je zvanično počeo Čedin igmanski ratni put koji će u historiju rata ući kao ‘Grom u njedrima Igmana’.

Čedo je na Brezovači oformio jedinicu poznatu kao diverzantsko-izviđačka jedinica ‘Igmanska praga’, a baza im je bila tu u planinarskom domu, gdje im je broj varirao između 15-20 članova. Za Čedinog zamjenika imenovan je Jasmin Evlić. Krajem aprila 1992.g. na pregovore na Brezovaču došao je Čedin kolega i komandir srpske milicije iz Hadžića, Tihomir Glavaš, a oko položaja kontrolnog punkta koji je Čedo postavio na Brezovači radi kontrole prolaza prema Igmanu. Budući da nisu uspjeli da se dogovore i da je Čedo tvrdoglavo odbijao da se povuče sa već zauzetog položaja, Tihomir mu je prije odlaska otvoreno zaprijetio da se zabrine za sigurnost svoje porodice i ostalih civila koji su još uvijek bili u svojim domovima u Hadžićima. Čedo je odmah poslao jednog od svojih boraca da prečicom siđe u Žunovnicu, mjesto gdje je živjela porodica Domuz i da upozori Vesnu, Čedinu ženu, da odmah bježi sa djecom iz stana, što je ona i uradila, sakrivši se kod svojih komšija u neposrednoj blizini kasarne. Nedugo nakon toga organizovan je bijeg i evakuacija civilnog stanovništva iz Hadžića koji su autobusima i kamionima pobjegli u okrilje Igmana, te na slobodnu teritoriju, Tarčina i Pazarića. Nedugo nakon toga počele su pristizati i izbjeglice iz ostalih dijelova Bosne i Hercegovine, naročito iz Istočne Bosne, Foče, Ustikoline, Goražda, koji su preko Grebka dolazili i svoje utočište nalazili u hotelu ‘Igman’ koji je ubrzo postao centralno mjesto prihvatanja izbjeglica na Igmanu.

Jedna od zasigurno najtežih borbi u kojoj je učestvovao Čedo sa svojom jedinicom jeste napad na kasarnu JNA u Žunovnici, 25.5.1992.g. kada su borci Združenog odreda Igman uspjeli zauzeti kasarnu, ali nisu imali dovoljno ljudstva i naoružanja da je zadrže, obzirom da je hrasnička podrška izostala jer su nesretnim slučajem upali u minsko polje, gdje je život izgubio komadant Salko Ćurić, a sve snage morale su se povući na ranije položaje na Igmanu. U toj jedinici ranjen je Čedomir Domuz, a osim Ćurića život je izgubilo još 5 mladih boraca, dok ih je 10 ranjeno.

Čedo je među borcima i izbjeglicama bio omiljen, bila je čast boriti se rame uz rame s njim. Nikada od svojih saboraca nije tražio više od onoga što je i sam bio spreman uraditi, ostao je upamćen kao komadant koji komanduje ‘Za mnom!’ a ne ‘Naprijed’jer je u svakoj akciji išao prvi. Saborci ga se sjećaju kao neustrašivog i smionog, nekoga ko je imao sposobnost da svojim autoritetom ohrabri i osnaži svoje borce. Takva je bila njegova harizma i poštovanje koje je uživao među igmanskim ratnicima, da su ga iznad svega poštovali čak i oni koji su prije rata bili poznati po sukobima sa zakonom, ali u ratnim mjesecima Čedina riječ im je bila početak i kraj.

I sama Čedina pojava, njegov izgled, uniforma, obilježja koja je nosio, govorila su o tome kakav je on čovjek, svakom prolazniku jasno su davali do znanja da je to osoba koja ne priznaje podjele među ljudima, koja ne podnosi nacionalističke ideologije i koja se bori za svakog čovjeka dobre duše i iskrene namjere. Nosio je obilježja svih religija, tespihe, brojanice, krunice, krstove i Kur’ane, beretke, fesove, ljiljane, petokrake, sve ono što su mu borci, koji su na Igman dolazili iz raznih dijelova Bosne i Hercegovine i svijeta poklanjali, ali i one sitne hamajlije, končiće, musafe, koje su mu poklanjale nane u selima kroz koje je prolazio, da ga čuvaju od zle kobi i nesreće. Sve je to bilo dio njega, dio njegove velike ličnosti, njegove ljudskosti i čovječnosti.

Odmor između akcija najviše je volio provoditi u hladu brezovačkih borova, naslonjen uz ogradu partizanskog spomenika, gdje je za vrijeme Igmanskog marša ukopano 98 partizana stradalih u borbi protiv fašizma i okupatora. Često je svojim borcima govorio – još ja i još jedan do stotine… kad poginem ovdje me sahranite, ako preživim ovdje će biti moja kuća i moj dom… – jer znao je da neustrašivost i odlučnost koja ga je vodila ima samo jedan jedini ishod. I ovaj put intuicija ga, nažalost, nije prevarila. Poginuo je u ljeto, 30.7.1992.g. u akciji za oslobađanje Trnova. Kažu da nije trebao biti u toj akciji, ali je obećao. Molila ga je Vesna da ne ide, da propusti barem jednu akciju, ali on je bio nepokolebljiv. „Obećao sam!“ – to je bilo dovoljno da jednog takvog čovjeka odvede na kraj svijeta, pa čak i u smrt. Porodica i saborci ispunili su njegovu želju. Ukopali su ga pored partizana, a već 4 mjeseca kasnije, 4.12.1992.g. na vječnoj igmanskoj straži, pridružio mu se i njegov saborac Adnan Došlić, Blondika, u čijem džepu je nađena oporuka ‘Ukopajte me kod Čede’, čime se je Brezovača u svoja njedra primila i svojih stotinu boraca palih u borbi protiv fašizma, protiv nepravde, a za slobodu i mir.

Za svoje ratne zasluge Čedomir je odlikovan najvećim ratnim priznanjem ‘Zlatni ljiljan’, ‘Policijskom medaljom za hrabrost’ i ‘Ordenom zlatnog grba sa mačevima’.

Porodica Domuz osnovala je i Udruženje za zaštitu i očuvanje lika i djela Čedomira Domuza ‘Grom u njedrima Igmana’ kako bi omogućili svim poštovaocima lika i djela ovog velikog heroja da rame uz rame s njima učestvuju u odbrani historije od zaborava i izgradnji zdravih temelja za buduće naraštaje na kojima će graditi Bosnu i Hercegovinu, kao zemlju svih njenih naroda i narodnosti, kao mjesto gdje se spajaju prošlost, sadašnjost i budućnost, gdje se miluju istok i zapad, gdje se razlike uvažavaju i poštuju, a nisu temelj ratova, sukoba i netrpeljivosti.